ŠTO ĆE REĆI SELO / UTJECAJ STRANIH MEDIJA NA BALKANSKU POLITIKU
Mladi kolumnisti
15 septembar 2021/Medija centar Beograd
Raspadom bivše Jugoslavije postalo je iznenađujuće teško definirati strani medij, kako jezično tako i kulturološki. U fazi zanimljive polusimbioze postjugoslavenskih država, većina portala pod kategoriju (ili hashtag) "strani mediji" svrstat će i one iz susjednih država, hrvatski portali srpske i bosanske, srpski bosanske i hrvatske, a bosanski hrvatske i srpske. Ponegdje se može naći i diferencijacija između "stranih" i "svjetskih" medija, gdje su "svjetski" uistinu strani, a "strani" ulaze u kategoriju "balkansko a naše". Slovenija i Makedonija, na rubnim dijelovima bivše države i time manje politički i kulturološko povezani s ostale četiri republike, ostaju u zanimljivom limbu između ionako teško odredive dvije kategorije, pa ih nema pretjeranog smisla spominjati u ovoj razdiobi.
Da srežem daljnju raspravu o terminologiji jer se i o njoj definitivno da napisati zaseban tekst, citirat ću Ivančića: "inzistiranje na jezičnim posebnostima skončava u zasluženoj parodiji" - to se lako može preslikati i na kulturološke i medijske posebnosti te je time medij iz neke od susjednih država blago apsurdno kategorizirati kao strani, bar u ovom kontekstu. U kompleksnim međudržavnim odnosima u kojima je većina događaja relevantna za cijelu regiju, "domaći" i "strani" medij je svakom čitatelju puno lakše odrediti na skali od šunda do kvalitetnog (kao i medijske pojedince istih kvalifikacija).
Što se tiče stranih medija, odnosno "stvarno" stranih, oni koji se tiču balkanskog prostora su uglavnom Europska unija, anglofoni svijet, i za Srbiju ponešto Rusija. Kina i arapsko govorno područje, iako politički povezani s nama, predaleki su i još uvijek nedovoljno relevantan faktor u ozbiljnijem konstruiranju političkih odnosa - još uvijek služe uglavnom kao kargo kult u nadi usmjerenoj prema investicijama.
Dakle, kad smo već uspjeli definirati strane medije, što imaju za reći o nama i kako to utječe na nas? Treba li nas uopće biti briga?
Prvi aspekt, svima drag i poželjan, je onaj u vidu reklame i promocije države. Osim prirodnih ljepota i kulturnih zanimljivosti (koje se ipak spominju u ciljanim rubrikama, i time relativno marginalno), glavna internacionalna atrakcija balkanskih zemalja koja se vrlo lijepo prelijeva na politiku su – sportaši. Iako smo već debelo zakoračili u treći stadij globalizacije u kojem je individua u fokusu javnosti, bez proširivanja na organizaciju ili državu kojoj pripada, sport se uporno opire tom trendu – svaka osoba ili reprezentacija sa značajnijim sportskim uspjesima brzo se (uglavnom dobrovoljno, kod nekih i nametnuto) postavlja kao svojevrsni brand ambassador države iz koje dolazi.
Balkanske države su redom male, osrednje razvijene i time geopolitički irelevantne u široj slici – istovremeno su u samom svjetskom vrhu po uspjesima sportaša koji dolaze iz njih, i tako desetljećima. Kod Hrvatske i Srbije je ova diskrepancija naizraženija, pa se onda najviše vrijedi i fokusirati na njih. Prvo što google search izbaci kad se u njega upiše "svetski mediji" je redom: "svetski mediji o djokovicu", "svetski mediji o pobedi djokovica nad nadalom", "svetski mediji o novaku djokovicu", "svetski mediji o pobedi đokovića". Hurricane, grupa koja je predstavljala Srbiju na ovogodišnjoj Euroviziji, je tek na petom mjestu, a protesti u Beogradu zbog kovid mjera i policijskog sata iz 2020. (dakle prva tema u nizu koja ima veze s politikom, uz to još i medijski prahistorijska) na nezahvalnom šestom. Sport je kad je aktualan uvijek u oku svjetske javnosti jači od politike, što pak na eo ipso politiku ima zanimljiv utjecaj.
Efekt sportskog uspjeha neuspješne države gotovo se isključivo manifestira u sluganskom odnosu političara prema sportašima. Identifikacija vladara (kao predstavnika zemlje) sa sportašima (kao brand ambassadorima zemlje) donosi lake političke poene, patriotizam bez nacionalizma, refleksiju univerzalno prihvaćenog sportskog uspjeha na vlastiti. Tako je bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović Luku Modrića nazvala "moj Lukica" te se u dresu sa šahovnicom u svakoj mogućoj prigodi pojavljivala na stadionu – prema portalu Russia Today i još mnogo drugih, ovakav potez bio je pun pogodak. Samo rijetki, kao Guardian, potrudili su se sagledati širu sliku i probleme nepovjerenja navijača (time i glasača) prema upravljajućoj i politiziranoj strukturi reprezentacije.
Ljepši dio identifikacije sportaša s državom je normalizacija odnosa građana kroz normalne odnose među sportašima, iako ni to nije potpuno katarzično: recimo, naslov u Deutsche Welle nakon Đokovićeve potpore Hrvatskoj na svjetskom prvenstvu 2018. bio je "Novak Djokovic slammed at home for Croatia World Cup support", spominjući kritike Vladimira Đukanovića i drugih zbog podržavanja "neprijateljske" države. Time, paradoksalno, strani mediji prenose smanjenje nacionalizma i njegov rast istovremeno, s granicom koju ni dragi bog ne bi znao odrediti. Ipak je generalni utisak pozitivan, pomažući turizmu i eknomomiji.
Ovdje dolazimo do drugog aspekta stranih medija u, čak bi se moglo reći kreiranju, balkanske politike. To je onaj u kojem strani mediji održavaju pristojnost svake pojedinačne države autoritetom koji je kod domaćih medija sustavno uništen: političar će mirno napasti i diskreditirati kritiku Danasa u Srbiji, Slobodne Bosne u Bosni i Hercegovini ili Indexa u Hrvatskoj, ali kada istu stvar napiše Independent ili Guardian nastaju problemi te ostaje pokriti se ušima i pokušati opravdati propuste. Prošle godine, kada je Hrvatska počela predsjedati Europskom unijom, švicarski javni servis SRF ukazao je na dubioznu poziciju predsjedanja Unijom države u kojoj je tadašnja predsjednica odala počast osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku. Nakon ovog napisa, uslijedila je (još uvijek apologetska i sramotna) izjava kako se Praljak "borio za hrvatske interese", no retorika je i dalje bila miljama daleko od odavanja počasti, da bi se brzo prebacila na politički manje dinamitne teme i floskule kao što su povećanje standarda i povlačenje fondova.
Slična stvar dogodila se i nakon protesta u Beogradu protiv nesistematskog i stihijskog pristupa mjerama protiv korone od sedmog mjeseca nesretne 2020. godine: iako sve ostaje na špekulaciji, gotovo je sigurno da je zabrinutost Sjedinjenih država i Europske unije za srpsku demokraciju i ljudska prava izražena kroz medije dala znatan doprinos da se prosvjedi potpuno ne uguše na neustavan i nasilan način, te je sve ostalo na izoliranim slučajevima policijske brutalnosti, također kritički predstavljenim u svjetskim medijima.
Na malom i pretjerano od države kontroliranom tržištu kao što je balkansko, strani mediji još dugo će ostati izrazito relevantan faktor za život domicilnog stanovništva. Nastavit će nam donositi pare – prirodne ljepote i vrhunski sportaši kojih apsolutno ne fali, preneseni iz malih država do svjetske publike, osiguravaju značajan prihod od turizma i dobru prezentaciju Balkana svijetu.
Ipak, bitnija uloga je ona demokratska i korekcijska – autoritet vjerodostojnog medija u zapadnim državama može uništiti autoritet političara i služi im kao kontrolni mehanizam, za razliku od balkanskih gdje je odnos autoriteta u totalnom kaosu, što dovodi do konstantnih sukoba političara i medija s neizvjesnim ishodom. Nije izbjegnut ni nacionalizam i međusobni sukob samih medija između različitih država balkana, što ih automatski diskreditira za daljnju raspravu. Tako za nas Balkance ugledniji mediji iz uglednijih država ostaju funkcionalni korektiv disfunkcionalnog kolektiva, i vanjska kontrola koja kod kreatora domaćih politika održava potreban strah u kostima. Sami si nismo u stanju vidjeti odraz u ogledalu, zato imamo Der Spiegel.
Boris Abramović (23),student treće godine anglistike i italijanistike Univerziteta u Zadru