
Srbija između strukturalnog legitimiteta autokratije i spremnosti društva da se bori za demokratski poredak u Srbiji
Za Medija centar Beograd piše Zoran Gavrilović/19. februar 2024. godine
U državama svetske periferije poput Srbije legitimitet izvršne vlasti zbir je unutrašnjeg i spoljnjeg legitimiteta. Koji od ta dva legitimiteta ima veći uticaj zavisi od prirode vlasti, tj. koliko je vlast u državi političke i ekonomske periferije opredeljena za vladavinu prava, integritet institucija i demokratsku javnost, interese i potrebe društva da svoj politički sistem uredi na demokratski ili autoritaran način i prioritetnih interesa međunarodnih aktera u tom delu sveta.
Retrospektiva analiza decenijske lične vlasti Aleksandra Vučića vodi ka zaključku da Vučić ne mari za vladavinom prava, integritetom institucija i slobodnom javnosti. S druge strane, značajan deo društva, odnosno društvenih grupa, posebno onih koje bi trebalo da budu kolovođe demokratske javnosti, a to su univerzitet, akademija, strukovna udruženja, sindikati i udruženja malih i velikih privrednika “šacuju” sa strane ili su aktivni deo legitimizacije lične vlasti Aleksandra Vučića, u čijoj osnovi je podrška koja nastaje u anomičnom društvu. Upravo ta anomičnost ima veliki uticaj na to što društvo Srbije nije “prelomilo” da li je njegov dugoročni izbor demokratija ili je to ipak konformizam u raljama autokratične vlasti, koju trenutno personalizuje Aleksandar Vučić.
Kada govorimo o opredeljenju za demokratiju to nije pitanje jednih izbora, jednog izbornog dana. To je pitanje identiteta, funkcionalnosti i strukture jednog društva. Demokratija je biljka koja ima ambijent u kojem opstaje. Zato je teško zamisliti društvo koje je suštinski opredeljeno za demokratiju, a da njime vlada duh antiprosvetiteljstva, odnosno izostanak borbe za društvo nauke, razuma i dijaloga. Isto važi kada je u pitanju dominacija etnonacionalizma nad građanskim konceptom nacije. Etnonacionalizam na razne načine traži protekcionizam i privilegovanost za pripadnike najmanje jednog naroda, što je suprotno od koncepta ”jedan građanin jedan glas”. Nema demokratije bez pluraliteta identiteta, interesa, oblika organizovanja, tj. društvene diferencije, odnosno društvene raznolikosti koje su artikulisane institucijama koje imaju integritet i demokratskom javnošću.
To je ono što Srbija nema u dovoljnoj meri i na čemu lična vlast koju personalizuje Aleksandar Vučić gradi svoj strukturalno-funkcionalni legitimitet. Takva vlast je svojevrsni tromb na putu demokratizacije, odnosno vlast koja će se pre okrenuti ka asocijacijama autoritarnih režima, nego ispunjavanju mera iz Akcionog plana, pre svega za Poglavlja 23.
Društveni ambijent u kojem se razvija demokratija, dakle, zahteva duh prosvetiteljstva, a to je skoro pa nemoguće bez države blagostanja koja omogućava pristup obrazovanju svim delovima društva. Na globalnom nivou aktuelni rast populizma s jedne strane, ali i ekstremne desnice sa druge strane, u značajnoj meri se može povezati sa redukcijom onoga što se zove država blagostanja, odnosno proaktivna država koja radeći u javnom interesu, ne dozvoljava da se društveni procesi prepuste divljem tržištu ili kapitalu i vladajućoj partiji zarobljene države.
U vreme intenzivnog globalnog umrežavanja od posebnog uticaja na budućnost demokratije ili autokratije na periferiji je ponašanje metropola, odnosno svetskog centra. Međunarodni faktor po prirodi stvari svoje interese pretpostavlja interesima za izgradnjom demokratskog poretka bilo gde, pa i u Srbiji.
To ne znači da Zapad, gde je demokratija dominirajući politički sistem, nije zainteresovan za izgradnju demokratskog društva u Srbiji kao najboljeg mehanizma za ostvarivanje svog prioriteta, a to je očuvanje regionalne stabilnosti. To znači da će se Zapad iz svoje perspektive poneti racionalno i izabrati podršku demokratskim procesima, ako takva potreba postoji unutar samog društva, a ako ne postoji, da će izbor pasti na pravljenje aranžmana sa autokratskim režimima. Dakle, ne pita se samo Vučić ili Zapad, već se pre svega pita društvo Srbije koje treba da odluči da li želi vladavinu prava, integritet institucija i slobodnu javnost ili ne.
Istraživanja BIRODI-a pokazuju da Srbije ima problem sa bazičnim političkim potrebama koje stoje kao prepreka na putu demokratizacije, a to su: manjak države blagostanja, urušen integritet institucija, slabašna vladavina prava, manjak društvene solidarnosti i rast društvenih nejednkosti.
Reakcija na takav društveni ambijent kod vitalnijeg dela društva je odlazak iz Srbije, a kod onog koji nije u prilici da napusti Srbiju je svojevrsna konzervacija i konformizam, odnosno kako bi se to na srpskom reklo, snalaženje u postojećim uslovima.
Tako dolazimo do sledećeg pitanje koje glasi: gde je društvo Srbije između želje i potrebe za demokratijom i ambijenta u kojem ono to može da definiše i artikuliše.
Od 2016. godine u Srbiji je uspostavljen sistem industrije populizma, koja ima za cilj da legitimiše ličnu vlast, uruši demokratsku javnost, vladavinu prava i integritet institucija.. Rezultat toga je da mi nemamo izbore, već referendum o ličnoj vlasti. Čak ni na nivou vladajuće stranke ne postoje izbori, već se i njoj oktroiše predsednik od strane vožda. Iz tog razloga postoji pritisak iz javnosti da se opozicija ovom sistemu koji je suprotan Ustavu (član 5), ali i prirodi demokratskog procesa suprotstavi jednom listom što je, takođe, suprotno onome čemu izbori služe, a to je biranje, a ne puko glasanje ”za” i ”protiv”, što je osobina referendumskog izjašnjavanja.
Iz ove vizure, ne ulazeći u izborne zloupotrebe, na funkcionalnom nivou za protekle izbore, imamo situaciju da rezultati koje smo dobili ne odslikavaju interese i potrebe biračke populacije. Ponoviću, za mene kao sociologa ključni nalaz koji govori da ovi izbori nisu regularni je podatak koji predstavnici CRTA navode iz njihovih istraživanja, a to je da je 1/4 građana verovala da su 17. decembra bili predsednički izbori, a da je za nešto manje od 2/3 građana Srbije Aleksandar Vučić bio kandidat. Ova situacija je plod kampanje koja je vođena kroz medije, a o čijim razmerama svedoče BIRODI monitorinzi. Po prvi put je zloupotrebljena institucija istraživanja javnog mnjenja, gde su “istraživači” pozivali građane iz “štaba predsednika Aleksadra Vućića” i vršili anketiranje.
U sistemu lične vlasti, cilj izbora nije da se nešto izabere, već da se izrazi podrška podanika vladaru, odnosno voždu. I zato smo imali anomične izbore. Umesto da se biraju poslanici i odbornici, na prethodnim izborima putem referenduma u neregularnim uslovima izražavala se podrška ili osporavnje lične vlasti Aleksandra Vučića.
Činjenica da je tek pedeseti deo građana, koji je glasao za opoziciju izašao 30.12.2023. da izrazi bunt protiv izbornih nepravilnosti, govori da i među građanima koji su glasali za opoziciju postoji svojevrsni konfuzni konzervativni konformizam. On se ogleda u činjenici da opoziciono opredeljeni građani nisu spremni za borbu da se njihov izborni glas poštuje. S druge strane, ti isti birači su ljuti na EU, koja ne reaguje na izborne nepravilnosti, uz napomenu da broj građana koji bi da Srbija bude deo EU, asocijacije demokratskih društava, po anketama pada, mada broj onih koji odlaze na Zapada ne pada.
Nema te međunarodne pomoći i podrške, odnosno međunarodnog aktera koji će neko društvo učiniti demokratskim, ako ono to ne želi, i ako u njemu ne postoji potreba za demokratskim ambijentom.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će objaviti elaborat ko se i kako mešao u izbore u Srbiji. Zapravo, to je bila igra koja je na unutrašnjem planu trebalo da zamagli priču o izbornim neregularnostima, ali i da kao najmoćnija figura u Srbiji zarobljenim institucijama kaže da je sve u redu. S druge strane, na međunarodnom nivou to je bila poruka da on zna i da neće biti saglasan da mu bilo ko “rovari” u njegovom feudu. Istovremeno to je bio poziv ostalim međunarodnim akterima, posebno onima koji su istočno od Srbije da “načulje uši“, što su oni i uradili.
Mit je da demokratski svet ne zna kakva je priroda režima Aleksandra Vučića. Kao što mi čitamo međunarodne izveštaje, to rade i politički akteri sa Zapada. Ono što u odnosu prema Srbiji Zapad kalkuliše je svoj prioritet koji je vezan za stabilnost u ovom delu geografske Evrope, koji je moguće ostvariti na dva načina. Prvi je podrškom ličnim oblicima vlasti, a drugi je podrškom uspostavljanju demokratskog poretka koji ima unutrašnju legitimnost. Da li će izabraniti jedan ili drugi, zavisi od unutrašnjeg legimiteta poretka.
Tako dolazimo do zaključka da budućnost demokratije u Srbiji zavisi od preferencija društva Srbije, odnosno opredeljenja društva u Srbiji da li je na strani autokratije i demokratije. Da ponovim, to nije samo izborni dan, to nije samo izborna kampanja, to je društvo u kojem postoji demokratski ambijent .
Izbori od 17.12. 2023. su slika čitavog društva i njegove (ne)opredeljenosti za demokratiju izražena u spremnosti da kao društvo povučemo crvene linije izbornog integriteta, odnosno neprihvaljivosti izbornih zloupotreba i insistiranju na njihovom sankcionisanju.
Nesporno je da će ovakvo organizovani izbori i dalje držati zatvorena vrata EU integracija Srbije. To je sankcija o kojoj se ne priča i o kojoj se ne vodi debata u Srbiji. Ovako organizovani izbori, a o čemu svedoči ODHIR, je pucanj u EU članstvo Srbije. U tom kontekstu treba gledati jasno izražen stav Nemačke da ovakva Srbija ne može biti član EU.
Kako neko misli da država sa zarobljenim institucijama može da bude član EU? Vraćamo se ponovo na ključnu tezu ovog teksta, a ona glasi društvo Srbije mora da se opredeli da li želi autokratsku vlast koju simbolizuje lider ili demokratsko društvo. Prihvatanjem ovog drugog, Srbija jasno pokazuje da želi da bude deo najdemokratskijih delova sveta.
O budućnosti izbora u Beogradu, ali i u Srbiji će odlučiti pre svega javnost i institucije u Srbiji. To je najbolji test da li društvo Srbije želi da se bori za demokratiju. Kombinacija nespornih činjenica o izbornim nepravilnostima i opredljenost građana da se bore da žive u demokratskom društvu gde se poštuje glas na izborima je amalgam koji će osloboditi zarobljene institucije.
EU tu može da pomogne tako što će napraviti svoje izveštaje i konstatovati stanje u Srbiji i ponuditi dobre usluge uz posredovanje, ali odrobljavanje zarobljenih institucija može da se desi samo “odozdo”, u organizaciji društva u Srbiji, jer samo na taj način se može uspostaviti održiv demokratski poredak.
Odgovarajući na pitanje novinara da li će prihvatiti međunarodnu misiju koja bi ispitivala nepravilnosti na izborima predsednik Vučić je rekao da nije zainteresovan da bude ”bebisiterka i babica” za političare koji gube izbore pa im je potrebno da se opravdaju pred svojim biračima zašto im se to dogodilo. Prema članu 111 i 112 Ustava Republike Srbije predsednik Republike nema pravo da ikome bude „bebisiterka“- ni vlasti ni opoziciji. Međutim, Aleksadar Vučić je već postao ”bebisiterka”, ali SNS-u kojem je ukinuo unutarstrančke izbore za predsednika stranke i oktroisao faktički generalnog sekretara stranke, a sebe promovisao u (stvarnog) lidera stranke. Vučić je kroz ovo “bebisiterovanje” sebi obezbedio kontrolu nad strankom čije kandidate za poslanike od 2020. godine pomaže u izbornim trkama sa pozicije predsednika Republike dajući svoj, više od četri puta veći rejting, kao ulog za uspešan rezultat SNS na izborima, a zauzvrat dobijajući zaštitu od sankcionisanja neustavnog ponašanja od strane narodnih poslanika SNS koje predviđa član 118 Ustava Republike Srbije.
Što se tiče “pomoći stranog faktora”, cenim da tu ima puno nerazumevanja kod izbornih aktera i sa strane vlasti i sa strane opozicije, ali i od strane medija. Naime, Srbija je članica Saveta Evrope, OSCE i (još uvek) u statusu kandidata za članstvo u EU. Sticanjem ovih statusa Srbija je stekla prava i obaveze da svoj politički, ekonomski i društveni život uredi u skladu sa standardima navedenih organizacija. Upravo je to ono na čemu opozicija treba da insistira. Bez vladavina prava, integriteta institucija i slobodne javnosti nema demokratskog poretka i izbora kao institucije. Ove tri “svete” pretpostavke demokratskog društva dolaze sa te strane sveta, jer su upisane u dokumentima Saveta Evrope, OSCE i EU.
Bez ova tri sastojka (vladavine prava, integriteta institucija i slobodne javnosti) nema demokratije, a bez nje građani nemaju mogućnost da biraju na izborima. Valjda je nesporno da u autokratijama nema izbora, već samo izražavanja podaničke lojalnosti.
Autor je izvršni direktor Biroa za društvena istraživanja (BIRODI)