Onlajn cenzura u medijima - virus javnog mnjenja zarazio javnu politiku

Mladi kolumnisti

27. jul 2021/Medija centar Beograd

Čekajte! Ne pucajte. Zadržite omču, ne palite lomaču. Nisam anti-vakser, kunem se. Nisam teoretičar zavjere. Ne širim opasne dezinformacije. Ne borim se ni protiv čega, borim se samo za – slobodu govora i mišljenja, ali i javne naučne debate. Molim vas, dozvolite mi da govorim.

Dramatičan uvod, znam. Možda isprva nije sasvim jasno zašto je neophodan, ali sam siguran da će se u njemu pronaći dobar dio čitalaca, koji su se u poslednjih godinu i po dana usudili da razvijaju doslovce zabranjena mišljenja i stavove. Više puta kada sam, na društvenim mrežama, pokušao da iznesem nepristrasan i analitičan stav na temu omniaktuelne pandemije, rezultirajućih politika, vakcina i dokumentovanih tehnokratskih interesa koji stoje iza svega toga, osjetio sam obavezu da ga najavim svojevrsnim disklejmerom, poricanjem odgovornosti za koju me još niko nije optužio, ali sam znao da interno i makar podsvjesno – hoće, kada moju izjavu pročitaju do kraja. I ne mislim da bi te optužbe bile legitimne, naprotiv. Svjestan sam da su proizvod medijskog uslovljavanja i predisponiranja koje većina ljudi ne percipira kao takve, i zato postaju njihove žrtve, a posledično, i moji onlajn dželati.

Ironično je da ću se ipak ponovo ograditi: COVID-19 pandemija je problem koji treba shvatiti ozbiljno i odgovorno se izboriti sa njim. Ali kako? Da li samo treba docilno prihvatiti sve što, privatnim interesima uprljane, svjetske sile odluče i tako se povinovati globalnim narativima koji nesporno omogućavaju ogroman prostor za zloupotrebu i veću kontrolu, na štetu građanskih prava, a istovremeno i potencijalni profit kompanijama i pojedincima bliskim istim tim državnim aparatima koji, svidjelo se to nama ili ne, imaju najveći uticaj na naše živote, gdje god se mi nalazili? U kojoj mjeri je razumno da politike zdravstvene zaštite ugrožavaju ustavna prava građana i koliko prihvatanje tih politika zavisi od informacija koje su ljudima dostupne ili čak nametnute? Ko odlučuje o tome koje informacije zaslužujemo da saznamo? Ko odlučuje o tome šta je istina? Zato ovdje ne govorim o novom koronavirusu, već o jednom drugom. O virusu koji takođe guši - slobodnu misao.

Od samog početka pandemije COVID-19, na svjetskom frontu se bije velika bitka. I ne samo jedna. Osim borbe za život i zdravlje, već od prvog dana se u rovovima javnog prostora odigravaju dvije epske borbe: borba za kontrolu nad zvaničnim narativom i globalnim javnim mnjenjem i, sa druge strane, borba za istinu, ustavna prava i slobodu izbora. Znam, ovako sročeno zvuči tendenciozno, ali to ne znači da nije objektivno tako. Jer kako drugačije objasniti činjenicu da već godinu i po dana skoro svi dnevnici i informativne emisije širom svijeta počinju tabelama i evidencijama o smrtnim slučajevima bolesti COVID-19 koje više liče na statistike sportskih takmičenja nego na ozbiljno izvještavanje, a da pritom isti ti mediji propuštaju da dopune te informacije priznanjima svjetskih zvaničnika (npr. američkih i britanskih) da te brojke nisu precizne već - preuveličane? 

Vjerujte, svjestan sam da je pomalo mračno i okrutno banalizovati ovu temu poređenjem sa sportskim trivijalnostima, ali da ste pratili crnogorski javni servis u prvim danima pandemije, svjedočili biste doslovce sportskim komentarima jednog od popularnih novinara ove medijske kuće, dok uzbuđeno prenosi da, parafraziram, Njemačka prijeti Španiji, ali polako ih stiže i Velika Britanija, dok Italija čvrsto drži prvo mjesto – u smrtnim slučajevima. Lako biste se prevarili i zamislili morbidni plej-of ili fajnal-for u kojem zapadne države razigravaju do titule najgore pogođenih pandemijom. Interesantno je i to da se taj isti novinar, vrlo ponosno, u živom programu pohvalio da je Radio-televiziji Crne Gore od strane britanskog BBC-a dostavljena skripta od čak 55 strana koja detaljno opisuje kako mediji treba da izvještavaju o novom koronavirusu i kakva je njihova uloga u pandemiji. Kada se tome pridodaju senzacionalistički naslovi onlajn portala, lako je prepoznati obrazac zastrašivačkog izvještavanja kojem je, jasno, možda samo cilj da građane motiviše da situaciju shvate ozbiljno i tako spase svoje i tuđe živote, ali po koju cijenu? Da pojasnim: ako jednom prihvatimo da je u redu zastrašivati javnost više nego što se može smatrati objektivnim izvještavanjem samo zato što je tom zastrašivanju cilj zdravstvena zaštita naroda, zar ne rizikujemo da uništimo novinarsku etiku i standarde, ali i izgubimo iz vida istinu, odnosno realnu percepciju stvarnosti? I da pritom legitimizujemo propagandu i laž u medijima. Koja mjera zastrašivanja je prihvatljiva, a koja od ljudi čini nemoćne i istraumirane podanike, koji se kao paranoični zavisnici o kolektivnom strahu, gotovo Štokholmskim sindromom vezuju za svog zlostavljača, svakodnevno prateći brojke, pritom bez ikakve perspektive o tome koje brojke treba da budu zastrašujuće, a koje utješne? Ako ne vidite rizik u tome, evo, biću plastičan: svaka prijetnja zahtijeva zaštitu, svaki problem zahtijeva rješenje. A svaka potreba za rješenjem pruža priliku za zaradu ili oduzimanje slobode. Ako ovo počinje da zvuči kao teorija zavjere, onda predlažem da konsultujete američki zakonodavni okvir (Patriot Act) koji je pod izgovorom „rata protiv terorizma“ (nevidljivog neprijatelja) državi dao šira ovlašćenja, a građanima oduzeo slobode, na način što je prijetnju državnoj bezbjednosti definisao prilično neodređeno i jednostrano, te omogućio državi da, između ostalog, prisluškuje građane. Tako da su sada svi američki građani potencijalni teroristi. Ne mogu da odolim poređenju sa „ratom protiv virusa“ (takođe nevidljivog neprijatelja): svi smo potencijalno zaraženi, i zato svi moramo da se odreknemo svojih prava i sloboda (slobodno kretanje, fizički integritet u slučaju obaveznih ili diskriminatornih vakcina), da bismo svi bili bezbjedni. 

Iskustvo me naučilo da ritmično prepoznajem prizvuke teorije zavjere u svom pisanju. Zato je vrijeme za... Disklejmer broj dva: Ne, ne mislim da Bil Gejts stavlja čipove u vakcine, niti da 5G antene šire koronavirus. Ali kad sam već kod toga, vrijeme je i da se osvrnemo na tzv factchecker-e – moderne gospodare istine koji na društvenim mrežama odlučuju o tome šta je istina a šta ne, odnosno šta šira javnost treba da sazna a šta bi od nje trebalo da se sakrije cenzurom. Ova pojava je uzela maha upravo početkom pandemije, a pravdala se time da se javnim prostorom širio veliki broj teorija zavjere i dezinformacija u kojima, kažu „nezavisni“ i samoproklamovani factcheckeri, nema nikakve istine. Međutim, ko odlučuje o tome šta je istina? Ko nama garantuje da su ti factcheckeri zaista nezavisni, nepristrasni i kompetentni da procijene umjesto nas šta je istina a šta ne? Ko provjerava provjeravače? I da li se može očekivati da mejnstrim mediji, koji preživljavaju zahvaljujući oglašivačima, dosledno i pravično predstavljaju alternativne teorije koje bi mogle da poljuljaju vjeru u zvanične narative i na taj način, navodno, ugroze živote? 

I tako dolazimo do uobičajenih tehnika manipulacije u medijima kojima se, namjerno ili ne, spinuje i dezinformiše javno mnjenje. Među njima se izdvajaju samo neke od Aristotelovih logičkih grešaka. Aristotelove greške (logical fallacy) su vrste lažnih argumenata koji mogu da se koriste u raspravama da bi se porazio protivnik, ali ti argumenti nemaju nikakvu logičku snagu jer ne opovrgavaju kontrastranu. Prvi primjer je tzv „slamnati“ argument, kojim se kontrastav namjerno prikazuje u slabijem svjetlu, nedovoljno ili pogrešno objašnjen, da bi se lakše obesmislio. Primjer toga je upravo teorija da Bil Gejts želi da nas čipuje pomoću vakcina. Ova teorija sama po sebi zvuči suludo, a takvom se upravo i karikira u mejnstrim medijima, koji rijetko, ako ikad, pružaju kontekst za ovu teoriju. Naime, Bil Gejts, koji još više od deceniju unazad investira ogroman novac u vaks-industriju, još od ranije, putem svoje fondacije Bill i Melinda Gejts, kao i drugih organizacija čiji je investitor, razvija projekat digitalnog identiteta ID2020, koji se povezuje sa predlogom praktične provjere statusa vakcinacije. Konkretnije, Bil Gejts je predložio da bi jedan od efikasnijih načina za provjeru vakcinisanih bio da se prilikom vakcinacije ispod kože primaoca „usadi“ digitalna tetovaža, koja bi zatim, prostim skeniranjem, poslužila kao potvrda vakcinacije. Ova ideja je zapravo nastala prije pandemije COVID-19. Nakon toga, na isti način bi mogao da se objedini cjelokupni identitet pojedinca – pod jednim „žigom“. Zvuči kao teorija zavjere, ali nije, ova priča je sasvim transparentna. Međutim, ako nemate kontekst za nju, lako se može „slamnatim“ argumentom pretvoriti u suludu teoriju koja osnažuje stereotip neobrazovanog, paranoičnog i naivnog teoretičara zavjere, čiji argumenti protiv vakcinacije ili skepsa povodom zvaničnog narativa pandemije nemaju nikakvog utemeljenja u stvarnosti. Na taj način, karikiranjem određenih teorija, diskredituju se i sve ostale, umjerenije i osnovanije teorije.

Druga Aristotelova greška koju redovno koriste mediji, a pogotovo factcheckeri, jeste poziv na autoritet. Ukratko, kada žele da opovrgnu određenu informaciju ili teoriju, factcheckeri se pozovu na neki od zvaničnih izvora informacija. U kolokvijalnom prevodu „ovo je (ne)istina, zato što je autoritet tako rekao“. Ovaj način logičkog dokazivanja se oslanja na vjeru pojedinca u sistem. Ovakav argument obično upali kod onih ljudi koji još uvijek ne sumnjaju u namjere i funkcionalnost globalnog sistema, ali zato kod skeptika ne znači apsolutno ništa, jer za njih sistem nije vjerodostojan izvor informacija, s obzirom na korupciju kojom je ukaljan. Pozivom na autoritet, kredibilitet se prenosi sa onog ko raspravlja na neki viši autoritet, a snaga argumenta se temelji na uticaju tog autoriteta, što samo po sebi ne predstavlja verifikaciju informacije, ali je dovoljno da uvjeri bar neke ljude, odnosno osnaži njihove postojeće stavove.

Zahvaljujući svemu navedenom, društvene mreže, u prvom redu Facebook, Twitter i Youtube su u poslednjih godinu i nešto dana, uprkos pozivima da se „vjeruje struci“, cenzurisale Nobelovca na temu porijekla novog koronavirusa, pa čak i samog izumitelja mRNA vakcine na temu njegovog izuma, jer im se nisu svidjele njihove riječi. Između ostalog, Facebook je sasvim transparentno objavio da će cenzurisati sve objave koje impliciraju da je novi koronavirus nastao u laboratoriji. A onda, nekoliko mjeseci kasnije, Facebook je objavio da više neće cenzurisati takve objave. Dakle, stavovi i mišljenja koja su nekada bila zabranjena, sada se uvažavaju kao potencijalno ispravna. A u međuvremenu, ljudima je uskraćena sloboda govora i ometan javni diskurs kao i naučna debata, i – nikome ništa. 

Na kraju, imajući u vidu činjenicu da je nosilac legitimiteta vlasti građanin, vrijedi se podsjetiti značaja javnog mnjenja u radu jedne vlade i njenom sprovođenju politika. Ukratko, ako bi velika većina jednog naroda imala jedno mišljenje, a njihova vlada aktivno i nelegalno nametala potpuno drugo mišljenje, da li mislite da bi ta vlada opstala? Zbog toga, novi mediji kao što su društvene mreže, koje mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo i ne shvataju ozbiljnije od izvora zabave, mogu biti itekako faktor uticaja na brojne vlade pa tako i balkanske, što znači da Facebook (da, Facebook) potencijalno i posredno odlučuje o tome šta je istina i po kojim uslovima će živjeti ljudi na Balkanu, ali i u drugim zemljama svijeta.

Vladan Đurišić (31), novinar, Podgorica