Mješanje stranih sila u balkansku politiku

Mladi kolumnisti

9. septembar 2021/Medija centar Beograd

„Balkane, Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj“, pjevao je davno, Džoni Štulić vjerovatno vjerujući u herojska djela i velike bitke njegovih predaka, u sjaj i dostojanstvo  bojeva, koje su u ime i protiv velikih  sila vodili mali balkanski narodi. Bila je to pjesma o snazi  prostora na kojemu su svoje razmirice vjekovima rješavali daleki istok i zapad, a on je ispod ukrštenih noževa ostajao silan. Od pjesme je prošlo više od četrdeset godina.  Što je ostalo  od stihova? Da li je Balkan ostao silan? I da li dobro stoji?                      

Usuditi ćemo se reći da je u oku današnjih velikih sila Balkan  sve samo ne silan. On je jedno malo predvorje Evrope, njena  provincija, preko koje možda,  npr. Rusija i Kina mogu izvršiti posredan uticaj na EU, ali ipak veoma minoran. Tridesetak miliona ljudi danas u svijetu ne  znači ništa. To   je za svijetske mjere jedan velegrad. I to velegrad  čija  teritorija služi za epske opise u istorijskim čitankama lokalnih teoretičara krvi i tla.

Jednu stvar da raščistimo:  Na jednoj strani, svaki narod u svijetu misli da je važniji od onoga koliko je zapravo važan. Na drugoj strani,  cijeli balkanski  uticaj danas se sastoji u kontaktu sa trećerazrednim otpravnikom poslova neke ambasade.  Kada se kaže da je u Srbiji Vučića na vlast doveo Zapad, ili da je Đukanovića „držao“ Zapad onda su to ostaci istorijske mitomanije i vjerovanja da je za sve loše kriv Zapad i obrnuto. Ne bismo u potpunosti mogli ni isključiti uticaj nekog otpravnika poslova, ili više njih koji su se npr. pobrinuli da Rezolucija crnogorskog parlamenta o Srebrenici i smjena ministra pravde upravo zbog Srebrenice budu usvojeni.

To su samo mala pomjeranja spoljnog političkog kursa zemlje čisto toliko da se potpuno ne skrene sa puta evropskih integracija. Ista tolika pomjeranja u kontra smjeru su kineska izgradnja infrastrukture i uopšte ulaganja, koja svakako gode balkanskim vlastodršcima, budući da imaju na koga da se oslone i finansijski i uopšteno u smislu totalitarnih tendecija koje su svi do jednog spremni da ispolje.            

Silina Balkana u ovom trenutku, dakle stoji u četverouglu EU/SAD, Rusija, Turska i Kina, i svaka strana je zauzela pozicije, koje su doduše sklone promjeni, ako Zapad ne bude vodio računa. Tako Rusi i Kinezi imaju Vučićevu Srbiju i Dodikovu RS, dok Zapad ima Crnu Goru, Albaniju, Kosovo, i drugi entitet BIH koji nekad bratski a nekad podijeljeno dijeli sa Turskom.

Turska je svugdje gdje može djelovati zbog sličnosti kultura i pogodnosti za investicije. U posljednjim godinama širi se ka Crnoj Gori gdje je primijetan veliki upliv turskih investicija. Govorimo samo o zemljama koje nisu u Evropskoj Uniji, budući da je zemljama članicama položaj zacementiran. Borba za prevlast najizraženija je u Crnoj Gori, gdje kineski dug prijeti ustupanje Luke Bar ili dijela crnogorske obale, i Bosni i Hercegovini gdje Dodik prijeti otcijepljenjem od Bosne i Hercegovine.  Namjerno izuzimamo Kosovo, jer je tu stvar poprilično jasna: Srbija ga neće priznati jer je to samoubistvo svakog ko je na vlasti, a ono neće prestati biti nezavisno. U smislu borbe za prevlast velikih sila ne treba ga razmatrati iako je sadašnje stanje direktan produkt istih kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu.

Ali sve u svemu, uticaj stranih sila je minoran u odnosu balkanske projekcije unutrašnje politike koja sve to preuveličava, kao da cijeli svijet ima vremena da vodi računa o nekom tamo Balkanu. Toliko smo bitni, da su umjesto da spriječe krvavi četvorogodišnji rat, mirno posmatrali sve četiri godine, i onda su se nakon kataklizme pojavili  i uspostavili mir.

Na Balkanu nema nafte, niti bilo koje druge dragocjenosti dovoljno velike da se oko njega angažuju vojno industrijski kompleksi. Kada je mir uspostavljen, on je uspostavljen trajno, uz prećutnu saglasnost Jeljcinove pa kasnije i Putinove Rusije. Kada se Zapad angažovao on se angažovao iz potrebe da spriječi još krvoprolića i pritom kazni Miloševića za sva nedjela, koja je činio skoro samo iz razloga opstanka na vlasti jer je kao taoce držao Srbiju, Crnu Goru i pola Bosne.

Na drugoj strani, ovo više nije ona Amerika iz doba Dejtona, kada je pokazivala ulogu svjetskog policajca. Mi danas imamo Ameriku sve više okrenutu ka svom glavnom suparniku, Kini.  Imamo novu tržišnu Ameriku čija je nevidljiva ruka prevelika za mali Balkan i još manje državice koje ga čine.  Ova nova, tržišna Amerika  čini se ima druge glavobolje. Tu priliku koriste Rusija i Kina čiji su apsolutistički koncepti vladanja prijemčiviji ovdašnjem stanovništvu od nekih tamo liberalno demokratskih pravila vladavine prava i slobode medija. Iz svog duhovnog siromaštva i tradicijske potrebe da se sa njim upravlja naš narod želi čvrstu ruku. 

Zagledajmo se pak malo u prošlost. Naše nacije uspostavile su se u 19 vijeku. Od tada ove malene zemlje umišljaju da su velike nacije, a zapravo to nikada nisu bile. Na nas se gleda kao na žrtveno jagnje jer  Balkan je uvijek bio spreman poginuti za Evropu, što je mnogo puta nesebično činio. Hoće li u Evropi ikada biti: „Balkan life matters“ , ili je naše ropstvo samo naša sopstvena iluzija?

Komplikovan je skup činilaca koji definiše uticaj velikih sila na Balkan i to međunarodno pitanje se ne razlikuje od pitanja kolonizovane Afrike, samo što je naš suverenitet bio prividan. Ali zato ne možemo kriviti nikoga. Mogli smo na jednom raskršću izabrati mir i Evropsku zajednicu, a izabrali smo rat. Mogli smo prije toga možda izabrati kapitalizam, a izabrali smo komunizam.

Uticaj velikih sila, treba da nam posluži kao podsticaj da kopiramo dobre a odbijamo loše demokratske ili autokratske primjere, i da djelujemo što suverenije u okviru već zacrtanih međunarodnih kretanja na koja niti možemo uticati, niti ih možemo promijeniti. Ali, da li možemo očekivati od prosječnog građanina da pojmi nijansiranost međunarodne diplomatije?

U budućnosti se može očekivati rast uticaja Kine, što neće podstaknuti EU  da primi zemlje kandidate za članstvo, budući da ne postoji konsenzus oko tog pitanja među zemljama članicama. Mali Šengen nudi dobro prelazno rješenje koje će stvoriti mogućnost da nacionalno bude podređeno ekonomskom  što može  suprostavljene države natjerati da sarađuju. Nadamo se da će spoljni faktori koji hrane unutrašnje nacionalizme splasnuti, kako bi se stišala atmosfera usijanih strasti,  ali mješanje velikih sila nikada neće prestati, one će uvijek motriti na svoju sferu uticaja, kao što bdiju nad cijelim svijetom. Ali kada će okrenuti pogled prema nama i koliko će taj pogled trajati ostaje upitno. 

Zato svaki građanin pojedinačno uveče, kad zatvori oči treba da zamisli u kakvoj zemlji želi da živi, koliko je ona slobodna ili možda da otvori oči i pogleda  kuda Balkanci emigriraju?

Tripun Grgurević (27), student master akademskih studija - Međunarodno poslovanje, DOBA Fakultet, Maribor