MLADI KOLUMNISTI

Bosna i Hercegovina: Suverenitet ili neoimperijalizam?
Foto: NATO, Public domain, via Wikimedia Commons

Bosna i Hercegovina: Suverenitet ili neoimperijalizam?

Mladi kolumnisti

Dok je kineski zid postajao sve veći između naroda Jugoslavije te tako nagovještavao pakao koji je stajao ispred njih, sarajevski nadrealisti su sa svojom trećom i posljednjom sezonom u kompletnoj postavi nasmijavali sve od Vardara pa do Triglava. Posebnu pažnju danas privlači skeč u kojem školski drugovi Hamo i Mile pod pritiskom europskih posmatrača pretvaraju bilijarsku igru u obračun na nacionalnoj osnovi. Ono što je nekada spadalo u domenu nadrealnog i zabavnog programa, danas je realnost koju žive narodi bivše Jugoslavije.

BiH je ipak predvodnica na polju utjecaja stranih sila sa svojim Uredom visokog predstavnika (OHR) te Vijećem za implementaciju mira (PIC). Tako se u slučaju BiH gubi čak i onaj prividni suverenitet te je utjecaj stranih sila eksplicitan. Iako je mandat Valentina Incka u OHR-u došao do kraja i time zaključio period njegove pasivnosti i uzaludnih pritisaka sa svih strana, OHR nastavlja sa radom te je sad na njegovom čelu Kristijan Šmit. To je nastavak veoma apstraktne i agonične situacije u kojoj jedna naizgled suverena i samostalna država ostaje protektorat takozvane međunarodne zajednice, što su u praksi zapravo SAD, Velika Britanija te donekle Njemačka. Ova neuobičajena situacija za sobom povlači nekoliko bitnih pitanja — što zapravo znače suverenitet i samostalnost ako je njihov doseg ograničen, te što je budućnost i krajnji cilj OHR-a i PIC-a u Bosni i Hercegovini?

Nakon Incka sve tri nacionalne politike, pa čak i ona manjinska građanska opcija, složne su u tome da on ne zaslužuje prolaznu ocjenu, doduše razlozi njihovih nezadovoljstava, kao i njihove politike, su suprostavljeni. Naime, dok su srpske i hrvatske nacionalne politike, koje se gotovo u cijelosti ogledaju kroz HDZ i SNSD, ujedinjene u sveobuhvatnoj kritici prema postojanju Ureda visokog predstavnika i Vijeća za implementaciju mira te njihovoj pristranosti bošnjačkim i građanskim opcijama u BiH, potonje se pak žale na pretjeranu pasivnost OHR-a, ali zagovaraju ostanak i OHR-a i PIC-a.

Ono što je bitno napomenuti jeste da bi Dejtonski sporazum teško bio primijenjen bez doprinosa PIC-a i OHR-a, ali nakon više od četvrtine stoljeća ti isti mehanizmi su postali uteg post-dejtonskoj BiH i pitanje je do kada se mogu kriti iza agende uspostavljanja mira u državi u kojoj su oružani sukobi utihnuli prije skoro 26 godina.

Umjesto prijeko potrebnog pomirenja i napretka, utjecaj međunarodne zajednice je doprinjeo nestabilnostima u ionako krhkim odnosima među političkim predstavnicima tri naroda te usporio i unazadio napredak BiH. To je zapravo bacilo sjenu na sav doprinos koji su mehanizmi OHR-a i PIC-a imali za uspostavljanje mira u BiH.

Kada se bez opterećenja nacionalističkim politikama i ratom pogledaju rezultati međunarodne zajednice u BiH od rata pa do danas teško je pronaći racionalan i relavantan razlog za njihov daljni utjecaj u mjeri koju su imali do sad. BiH je svjetlosnim godinama daleko od Europske Unije, a na planu pridruživanja NATO-u se ide korak naprijed pa onda dva nazad i tako u nedogled. Stoga se čini apsurdno da se sva BiH politika, pogotovo ona vanjska, bazira na promicanju članstva upravo u ove dvije međunarodne zajednice. Na stranu činjenica da Europska Unija prolazi krizu identiteta i pitanje je kako će se odvijati daljni odnosi u Uniji. 

Nakon posljednjih općih izbora u BiH upravo je NATO put BiH bio glavni kamen spoticanja i pokazatelj jalove suverenosti i njene ispraznosti. Bilo je tu odlazaka u američki konzulat po instrukcije, prijetnje da će “Uncle Sam” doći i zavrtati ruke onima koji se protive takozvanom MAP-u, novom integracijskom koraku BiH prema NATO-u, te otvorenih poziva za utjecaj stranih sila.

Posljedica toga je zaključak da je objektivno demokracija u BiH samo teatralni ritual u kojem se običnim ljudima daje privid moći. Koliko ljudi vjeruju u to upravo pokazuje i kolektivna letargičnost koja vlada na cijelom području od Save do mora te od Une do Drine. Konstantni pad izlaznosti na izbore samo je jedan prikaz toga. Iako nam se kao mantra ponavlja da danas napokon možemo da živimo u slobodi i demokraciji, zapravo su ta sloboda i demokracija lijepo upakovani neoliberalni imperijalizam. Kroz tu prizmu se treba posmatrati i igrokaz koji već predugo traje — Zapad igra učitelja koji je dosegnuo vrhunac moralnih, intelektualnih i civilizacijskih normi, dok je Balkan učenik koji se trudi i radi, ali zbog svog primitvizma je ograničen da i sam dosegne svog učitelja.

S tim u vezi, ne smije se ni zanemariti ono što se rijetki političari Zapadnog Balkana usude na glas reći-međunarodna zajednica snosi veliki dio odgovornosti za nastali kaos na Balkanu.To je najbolje vidljivo u slučaju Bosne i Hercegovine koja je čedo europske i američke diplomacije, čedo koje je apsolutno nekompatibilno sa onim što se naziva euro-atlantskim putem i nema uvjete da odraste. Tu se stvara jedan začarani krug u kojem se od BiH očekuje da se konačno osamostali, ali istovremeno su isti ti koji to traže i glavna prepreka.

U skladu sa svim nabrojanim, funkcija bosanskohercegovačke politike, institucija i političara je zapravo nevažna do mjere da obavljaju formalne zadatke te provode politiku koja je već zacrtana izvan BiH. To je ponekad previše komplicirano s obzirom na količinu korupcije, kriminala, i ustavnih zavrzlama, pa tako na primjer još uvijek nisu implementirani rezultati općih izbora iz 2018. na nivou Federacije BiH. Još jedna veoma važna funkcija demokratskih procesa i mehanizama u Bosni i Hercegovini je da budu svojevrsni apsorber svih frustracija i nezadovoljstva običnih ljudi. Bez zanemarivanja uloge svih političara koji su prodefilirali kroz institucije BiH u uništavanju, krađi i korupciji, činjenica je da im je to omogućila upravo ta međunarodna zajednica. Zapadne sile su se od kraja rata okitile epitetom glavnog katalizatora mira na Balkanu, zanemarajući svoju ulogu u rušenju Kutiljerovog mirovnog plana koji je mogao spriječiti rat, u procesu kriminalne privatizacije društvenih dobara, te u održavanju pa i postavljanju političkih figura koje danas okrivljavamo za društveno-političku realnost. Te na kraju i održavanje status kvo situacije te ponovnog popunjavanja apsurdne funkcije visokog predstavnika idu tome u prilog.

Tu se vraćamo na skeč nadrealista o Mehi i Miletu. Narodi Bosne i Hercegovine u velikom dijelu i dalje žele normalan život te pomirenje u svrhu napretka. 

Unatoč izoliranim  incidentima, zadnjih 20 godina je pokazalo da je suživot u BiH moguć i poželjan. Tako da uzrok problema u BiH ne treba tražiti u etničkim tenzijama nego u političkim strukturama koje su stvorene, nametnute i održavane od strane međunarodne zajednice i koje dalje generiraju dojam međunacionalnih tenzija. 

Opće prihvaćeno stanje je da je BiH samo kusur u vanjskopolitičkim odnosima velikih sila i nikome nije problematično da se BiH politika vodi iz Vašingtona, Londona ili Moskve, a ne Sarajeva, Banje Luke ili Mostara sve dok imaju koristi od toga. Ono što je simptomatično jest da bi upravo slučaj Bosne i Hercegovine mogao biti presedan za neoimperijalizam 21. stoljeća u kojem države zazivaju da budu protektorat i da se njima upravlja, dok se oni igraju politike i suvereniteta bez ikakvog pokrića.

Branko Ladan (24),student političkih nauka na Stokholmskom univerzitetu

Ovaj sajt koristi "kolačiće" kako bi se obezbedilo bolje korisničko iskustvo. Ako želite da blokirate "kolačiće", molimo podesite svoj pretraživač.