MIŠLJENJA I KOMENTARI

Vučić – lider po EU standardima?
Foto: Medija centar Beograd

Vučić – lider po EU standardima?

Za Medija centar Beograd piše Dragomir Anđelković/12. novembar 2023.

U našoj novovekovnoj prošlosti bilo je mnogo primera autoritarnog ponašanja vlasti, i sa tim skopčanog dodvoravanja i pokoravanja podanika, uključujući i pripadnike tzv. elite. Ipak, nemalo je bilo i onih koji su imali hrabrosti da se suprotstave vlastodršcima, iako su bili na vrhu društveno-politike piramide, te su imali prostor da profitiraju priklanjajući im se. O tome svedoče brojne epizode raznovrsnih vidova otpora samodržačkim ispadima naših  monarha tokom postojanja Kraljevine Srbije. Danas, dok posmatramo do koje mere se poltronski i idolopoklonički prema Vučiću ponašaju oni koji su unutar „nezavisnih“ institucija po „EU standardima“ dužni da i od njega štite zakonitost, samo možemo da crvenimo zbog moralne degradacije koju je naše društvo doživelo u proteklom veku. Bez namere da idealizujem prošlost, koja je svakako bila daleko od stanja koje zaslužuje pohvale, danas smo još mnogo niže pali.

NESKRIVENI DRŽAVNI UDAR

Da je tako govori i ono što se u Srbiji desilo 25. marta 1903. godine. Kralj Aleksandar Obrenović (1876-1903) upamćen je po autokratskom ponašanju. No, ono je neretko nailazilo na otpor zvaničnika koji nisu bili spremni da se saglase sa svakim njegovim hirom. Otuda, kada je čašu njegovog besa prepunilo insistiranje dela članova tadašnjih važnih institucija da postupaju na Ustavom utemeljen način a protivno njegovoj volji, plahoviti vladar je izvršio državni udar. Sproveo je ono što se nekada nazivalo „dvorska revolucija“ a danas je poznato kao „državni udar odgore“, što znači da nosilac dela izvršne vlasti jednostrano i nasilno preuzme i ona ovlašćenja koja mu po Ustavu ne pripadaju.

Tako je Aleksandar Obrenović na nekoliko sati ukinuo Ustav, kako bi samovoljno raspustio sve nezavisne organe koji su mu se suprotstavili. Onda je, po sopstvenom nahođenju, na način koji nije dopuštao Ustav, formirao Senat i Državni savet od ljudi za koje je verovao da će mu biti pokorni. Isto tako je zamenio i niz nepokornih sudija. Kada je sve to obavio, vratio je na snagu Ustav. Postigao je, bio je uveren, ono što je želeo (ali je i zbog toga posle nekoliko meseci platio grozni „ceh“). Ustav je očito shvatao ne kao vrhovni zakonski akt, koji obavezuje i vladara, već kao čuvara njegove volje. Suspendovao ga je i onda protivno njemu nametnuo šta hoće, pa ga je „oživeo“ kako bi rezultati samodržačkog postupanja imali (lažni) legalitet i legitimitet. Donekle slično, samo prilagođeno našoj postmodernoj amorfnosti, postupa i Aleksandar Vučić. 

POSTMODERNE MALVERZACIJE

Nekada su ljudi bili mnogo ozbiljniji. I kada su gazili institucije, priznavali su da postoje. Nisu im se dopadale pa su delovali protiv njih, ali se nisu pravili da nema onoga što u Ustavu i praksi postoji. I pri tome nisu nailazili na masovnu asistenciju onih koji u njima sede. Oni su se vrlo često, uz sav rizik koji to nosi, opirali obesnim moćnicima. Danas ne da to kod nas nije slučaj, već mnogi koji su u „nezavisnim“ telima od REM-a do Ustavnog suda, isključivo nastoje da protivno svojim zakonskim obavezama i ovlašćenjima, zadovolje umišljenog gospodara svega i svačega u Srbiji. On postupa kao da za njega ne postoje Ustav, zakoni i nezavisna tela, a oni neodgovorno kao da igraju video igru „Izgradnja imperije“ i skupljaju poene za sebe, a ne da učestvuju u kreiranju pravnog i političkog ambijenta realne zemlje. 

Ponašaju se– do krajnosti sramno, s obzirom da živimo u makar nominalno demokratskoj državi – u  skladu sa rečima jugoslovenskog diktatora J. B. Tita: „Nemojmo se držati zakona kao pijan plota!“ Ili još gore, deluju po receptu nacističkog ministra pravde, koji je sunarodnicima, a pre svega državnim i partijskim funkcionerima poručio: „Ranije smo imali običaj da se upitamo da li je ovo dobro ili pogrešno? Danas moramo da postavimo to pitanje na ovaj način – šta bi firer rekao?“. Titova, Staljinova ili Hitlerova volja su – kao što je to danas kod nas slučaj sa Vučićevom, za mnoge njihove „političke sluge“ –bile vrhovni zakon. Ustav nad ustavom! 

U takvim okolnostima, nažalost, Vučić može da radi skoro štagod hoće. Za njega ne postoje moralna i zakonska ograničenja, a jedino se zaustavlja ako naleti na snažan otpor u zemlji (npr. u vezi sa Rio Tintom) ili van nje. On je izabrani predsednik (naravno uz brojne mahinacije i nameštaljke) koji je na čelu parlamentarne republike, a vlada kao da je, nalik Žan-Bedelu Bokasi (1921-1996), apsolutistički car Srbije. Vučićev afrički kolega bar je „pošteno“ i transparentno uzurpirao vlast, te sebe prvo proglasio za doživotnog predsednika Centralnoafričke republike, a onda, kada mu je to posle nekog vremena delovalo suviše skromno, za centralnoafričkog imperatora. Vučić se ponaša kao imperator Srbije i nejasno definisanog „srpskog sveta“, a da nije morao javno da se kruniše, i pri tome mnogi u našoj zemlji i u inostranstvu ponašaju se kao da je to nešto sasvim normalno i prihvatljivo. 

DVOSTRUKO KRŠENJE USTAVA

Ako može i da se razume što je tako kada su u pitanju vanevropski istočni meridijani, gde takođe ne cveta demokratija pa bi bilo nelogično da tamošnjim moćnicima smeta naša autokratija, neshvatljivo je da je tako u „liberalnoj Evropi“. Vučićevo do tragikomičnih razmera autoritarno ponašanje, nailazi tek mestimično na osude, i to samo pojedinih faktora. Taman posla da se radi o adekvatnom sistematskom odnosu zvaničnog Brisela prema predmodernom „gospodaru“ Vučiću, koji u srcu postmoderne Evrope gazi sve principe vladavine prava, u koju se EU zvaničnici zaklinju kao jednu od ključnih evropskih vrednosti. Štaviše, iz krajnje vulgarno shvaćenih geopolitičkih interesa, predsednik Srbije sa diktatorskim sklonostima, dobija ohrabrenje da gazi Ustav, od strane onih koji ustavnost i zakonitost smatraju nosećim stubovima normalnog društva. 

Dovoljno je sagledati odnos oficijelnog Brisela – do sada najotvorenije iskazan od strane Ursule fon der Lajen tokom nedavne posete Beogradu – i ponaosob predstavnika vodećih članica EU, prema srpskoj vlasti, u kontekstu kosovskih pregovora i njihovih očekivanja u vezi sa njima. Nemačka i Francuska su ponudile predlog za rešavanje kosovskog problema, koji u 1. i 2. članu nedvosmisleno predviđa faktičko priznanje Kosova od strane Srbije, odnosno nameće nam u duhu Povelje UN poštovanje kosovskog „suvereniteta“ i „teritorijalnog integriteta“. Od Vučića se očekivalo da na taj predlog pristane, što je on krajem februara ove godine i učinio, i potom u maju načelno prihvatanje produbio davanjem saglasnosti za ohridski model implementacije Francusko-nemačkog plana. 

Takvo Vučićevo ponašanje naišlo je – gle čuda – na odobravanje EU establišmenta i profesionalnih „zagovornika“ evropskih vrednosti kod nas, uprkos tome što svi oni dobro znaju da se radi o dvostrukom kršenju Ustava Srbije. Niti Vučić ima predsednička ovlašćenja da u ime Srbije prihvati bilo kakav aranžman u vezi sa Kosovom (o tome mora da se izjasni Skupština), niti je ono što nam se nudi prihvatljivo sa stanovišta našeg Ustava (da bi i odluka odgovarajućih organa u prilog ponuđenog predloga bila validna, prethodno mora da se sprovede proces ustavnih promena). 

EU LICEMERJE

Važeći Ustav ne samo što načelno nameće državnim funkcionerima obavezu „da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima“ (Preambula Ustava), već članom 114 konkretno nalaže predsedniku da sve svoje snage posveti „očuvanju suverenosti i celine teritorije Republike Srbije, uključujući i Kosovo i Metohiju kao njen sastavni deo“. Vučić umesto da to radi, po volji Berlina i Pariza, pristaje da se bori za učvršćivanje, sa stanovišta našeg Ustava, nelegalnog suvereniteta Kosova i njegove teritorijalne celovitosti! Zbog toga od Brisela – koji, prisetimo se, poštovanje principa pravne države proklamuje kao jedan od ključnih preduslova za ulazak kandidata za EU u taj „klub prosvećenih“ – dobija aplauze. 

To mnogo govori o Evropskoj uniji. Tamo ima ništa manje društveno-političkog licemerja nego kod nas! Razumeo bih da nam EU zvaničnici kažu da bez prihvatanja njihovih kosovskih uslova, za nas nema ulaska u njihovo društvo. To je legitimno. Svako unutar svoje kuće određuje pravila i ko želi da postane njen deo mora da im se prilagodi. Ili ako to neće, da promeni prethodnu odluku da se u nju „useli“. Ali to ne znači da je prihvatljivo da oni koji drže do određenih normi ponašanja, onda kada smatraju da im to odgovara, prelaze preko nepoštovanja istih od strane kandidata za članstvo u „klubu“. 

Normalno bi bilo – šta god ja o tome mislio – da Brisel, gde glavnu reč vode sile koje realizuju projekat „kosovske nezavisnosti“, zauzme stav da ako Srbija želi da nastavi sa EU integracijama, mora da sprovede ustavne promene koje omogućavaju eventualno prihvatanje modela rešavanja kosovskog problema na način koji smatraju najpogodnijim. To bi bilo u duhu poštovanja zakonitosti i ustavnosti, a i politički fer. Građani Srbije bi otvoreno znali šta se od njih očekuje ako žele u EU i na njima bi bilo da donesu ovakvu ili onakvu odluku u vezi sa tim.

AUTOKRATSKA NAGRADA

U jednom periodu, pre 2012, delovalo je da EU ide tim putem, ali od dolaska Vučića na vlast sve se promenilo. Nestali su, ranije povremeno pominjani, zahtevi da promenimo Preambulu i član 114 Ustava. Zašto se to dogodilo? Nema sumnje da se radilo o tome da je Vučić neformalno dogovorio da mu se to pitanje koje ga tera na čistinu, ne nameće, a on će iza leđa građana obaviti sve ono što vodeći zapadni činioci, ujedno i graditelji „kosovske države“, žele. 

Brisel, Berlin, Pariz, Vašington, na to su pristali jer su procenili da većina građana Srbije, ako im se stvari kažu jasno, verovatno neće prihvatiti da radi EU integracija – pogotovo od kada je postalo jasno da tamo sve manje ima „meda i mleka“ namenjenih siromašnim rođacima sa (jugo)istoka Evrope – odustanu od toga da su Kosovo i Metohija delovi Srbije, koji se u skladu sa Rezolucijom 1244 UN privremeno nalaze pod međunarodnim protektoratom. 

Zapadu je trebao političar koji je imao ozbiljan tzv. patriotski kredibilitet i veliki političko-prevarantski kapacitet, da protivno volji većine, na zakulisni način, dovede Srbiju do kosovske kapitulacije. Takvog igrača su prepoznali u Aleksandru Vučiću i zato su ga snažno podržali da preuzme svu vlast nad Srbijom. Ako ne uz direktnu asistenciju, onda bar uz okretanje glava na drugu stranu, njemu je omogućeno da izvrši svojevrsni državni udar od gore i postane nekrunisani car Srbije, moćniji i od Slobodana Miloševića koji je stalno imao zapadni mač nad glavom i jaku opoziciju u zemlji (koja nije bila prepuštena sama sebi, što je uprkos propagandnim optužbama vlasti danas slučaj). 

SRPSKI ADENAUER?

Vučiću se toleriše autokratska i kriminalizovana vladavina, kako bi po zapadnim „standardima“ okončao kosovsku priču. Kada to učini, biće mu dat prelazni period (od nekoliko godina) da se vrati u ustavne okvire ili prepusti nekome drugome vlast nad krnjom Srbijom, a on uz bezbednosne i imovinske garancije za sebe i svoje najbliže okruženje, ode sa  trona (i verovatno iz Srbije). Žalosno je ali je tako. Neshvatljivo je da u tom duhu postupaju oni koji tvrde da su predstavnici zajednice razvijenih evropskih naroda utemeljene na poštovanju prava i pravde. 

Ciničan odnos prema našem ustavnom poretku i pravima građana, što je sve i te kako u fokusu (pred)pristupnog „monitoringa“, mnogo govori o tome šta je EU danas. S obzirom da je tako, možda i mi građani i građanke Srbije kao i tzv. „prosvećeni“ Evropljani zaslužujemo da Aleksandar Vučić uđe u istoriju kao veliki politički Evropejac. I da ponosno stane u isti red sa onima koji sada vode EU i njene članice sa demokratskom tradicijom, ako ne baš i da se njegova bista nađe pored skulptura „očeva“ ujedinjene Evrope, Konrada Adenauera (1876-1967) i Roberta Šumana (1886-1963)!

Autor je istoričar i politički analitičar

Ovaj sajt koristi "kolačiće" kako bi se obezbedilo bolje korisničko iskustvo. Ako želite da blokirate "kolačiće", molimo podesite svoj pretraživač.