
Dometi i ograničenja spoljnopolitičkog revizionizma Srbije i Rusije
Za Medija centar Beograd piše: Duško Lopandić/18. novembar 2022.
Revizionizam u međunarodnim odnosima zastupaju one države koje nastoje da promene dato stanje odnosno svoj položaj, uključujući odnose sa susedima, kao i postojeće granice. Zastupnice status quo-a su one zemlje koje se zalažu za održanje postojećeg međunarodnog poretka i odnosa snaga. Istorijski posmatrano, ceo period između dva svetska rata u Evropi, na primer, prestavljao je jednu vrstu nadmetanja između sila koje su se zalagale za održanje uspostavljenog versajskog poretka (u prvom redu Francuska, kao i Velika Britanija) i država, predvođenih Nemačkom, kao i Italijom, koje su na različite načine nastojale da taj poredak radikalno promene, što je na kraju dovelo do Drugog svetskog rata. Kraljevina Jugoslavija, kao važna saveznica Francuske na Balkanu, nalazila se u grupi zemlja branilaca status quo-a (Mala Antanta, Balkanski pakt) i bila je potencijalno stalno ugrožena (u prvom redu njene međunarodno priznate granice) politikom revizonističkih suseda, među kojima su bile Italija, Mađarska kao i Bugarska.
Politika revizionizma u međunarodnim odnosima često otpočinje sa revizonističkom interpretacijom istorije, koja služi kao ideološka legitimacija, kako se to u najnovije vreme jasno pokazalo u slučaju ruske agresije na Ukrajinu. Članak ruskog predsednika Putina iz jula 2021. godine pod naslovom „O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“, kao i njegovi govori uoči invazije od 24.2.2002. sa istorijskim referencama u kojima je ukazivao na „veštački“ karakter nastanka ukrajinske države, jasno su najavili orijentaciju Moskve da radikalno, tj. ratom ospori ono što trideset godina od raspada SSSR-a, nije dovodila u pitanje: suverenitet i granice nezavisne ukrajinske države.
Istorijski revizionizam često proizilazi iz kolektivnog doživljaja ili tumačenja poraza ili poniženja sa kojim se suočio neki narod ili država, kako to navodi Dominik Moisi u svom delu „Geopolitika emocija“. On tako ističe da je većina Rusa period vladavine Gorbačeva i Jeljcina u SSSR-u/Rusiji smatrala periodom poniženja za državu.
Dok je ruskoj vladajućoj eliti trebalo skoro tri decenije nakon raspada SSSR-a da odgovori politikom radikalnog revizionizma kada su u pitanju međunarodno priznate granice Rusije i njenih suseda, slučaj Srbije je bio znatno drugačiji. Tadašnji predsednik Srbije S. Milošević je naime još pre eskalacija nasilja prilikom raspada Jugoslavije, odnosno tokom neuspelih pregovora između predsednika šest republika, zatražio reviziju međurepubličkih granica kao preduslov za prihvatanje secesije nekih republika iz federacije. Pri tome se Srbija pozvala na načelo da su predstavnici srpskog naroda u nekim delovima drugih republika u većini, pa da stoga imaju pravo na samoopredeljenje u istom smilsu u kom su to imali i drugi narodi SFRJ. U suštini, postavljeno je pitanje da li pravo na samoopredeljenje imaju narodi ili se to pravo odnosi na republike SFRJ.
„Badinterova komisija“ pravnika koju je uspostavila tadašnja Evropska zajednica (danas EU) i koja je imala za zadatak da pruži pravne savete u procesu disolucije SFRJ i priznavanja republika bivše Jugoslavije od strane EZ, izričito je odbacila stav Srbije da srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i BiH ima pravo na samoopredeljenje, ističući da „pravo na samoopredeljenje ne sme uticati na izmene granica u momentu proglašenja nezavisnosti“ (načelo „uti possidetis iuris).
Imajući u vidu i gledišta ondašnje ruske političke elite, stavovi Srbije s početka devedesetih godina XX veka oko revizije unutrašnjih (republičkih) granica pri raspadu federacije ostali su sasvim usamljeni. Granice se nisu promenile ni nakon višegodišnjih sukoba i ratova koji su se sukcesivno odvijali u Hrvatskoj i BiH. U srpskom društvu je osećaj nezadovoljstva i frustracija zbog nacionalnog poraza ili neuspeha bio prisutan već sa završetkom sukoba u Hrvatskoj („Oluja“ i Erdutski sporazum), kao i BiH (Dejtonski sporazum). To se pojačalo nakon Kumanovskog sporazuma kojim je zaustavljeno bombardovanje Srbije 1999. godine od strane NATO snaga i teritorija Kosova potpala pod međunarodnu upravu. Najzad, ovaj osećaj je bio znatno pojačan načinom na koji su SAD i većina članica EU prihvatile jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova 2008. godine i koji je, u suštini u dobrom delu srpskog društva primljen kao specifično poniženje Srbije, jer je – jedina od republika prethodne Jugoslavije –trebalo formalno da izgubi jedan deo svoje teritorije i stanovništva, odnosno jednu pokrajinu.
Sa promenom režima S. Miloševića Srbija je nakon 2000. godine u načelu odustala od politike (javnog ili prikrivenog) revizionizma u svom međunarodnom nastupu, što se u suštini u prvom redu ogledalo u normalizaciji odnosa sa bivšim jugoslovenskim republikama kao i proklamovanjem „evropskog puta“ i zahtevom za članstvo u EU (2009.g). Međutim, revizionističke ideje su opstale u jednom delu političkih snaga i društvenih aktera u Srbiji – pre svega onih na nacionalističkoj i/ili ekstremnoj desnici, ali i kada su u pitanju pojedini predstavnici vlasti. Srpsko nacionalno pitanje, viđeno iz ugla nacionalističke desnice, podrazumeva mogućnost teritorijalne revizije kojom bi se makar delimično ispunili nacionalni i geopolitički ciljevi Miloševićeve Srbije iz devedesetih godina XX veka. U tom kontekstu, ističe se da bi prihvatanje nezavisnosti Kosova podrazumevalo i pravo Srba u Republici Srpskoj, kao i na severu Kosova na samoopredeljenje. Drugim rečima, obnavlja se u različitim formama onaj isti zahtev srpskog rukovodstva koji su krajem 1991. godine odbacili Badinterova komisija, kao i zemlje EU.
U „vizionarskim“ stavovima srpskih nacionalista stanje u našem regionu, odnosno Srbiji, postalo bi stabilnije, a opšta rešenja „pravičnija“ ukoliko bi došlo do bitne revizije granica na Balkanu i realizacije ideja o stvaranju neke varijante „Velike Srbije“, „Velike Albanije“, kao i „Velike Hrvatske“.
Moglo bi se stoga konstatovati da je podrška ruskoj invaziji u Ukrajini od strane raznih političkih i „ekspertskih“ krugova u Srbiji direktno povezana sa nadom da će ruski revizionistički projekt potpomoći jačanju srpskih revizonističkih ideja i ciljeva. Ovi ciljevi su već dobili i neku vrstu poluoficijelnog okvira u sintagmi „srpski svet“, koju je proklamovao donedavni ministar odbrane i bliski Vučićev saradnik, A. Vulin. U tom kontekstu, i koncept „Otvorenog Balkana“ u svojoj geopolitičkoj viziji može da se tumači kao nastojanje da se pacifikaciju srpsko-albanskih odnosi, što bi bio bitan preduslov za traženje konačnog balkanskog rešenja u formi mirnog teritorijalnog razgraničenja između Srba i Albanaca (tj. podele Kosova). U ovom kontekstu treba istaći i da srpski nacionalizam u formi revizionizma i revanšizma, zasnovan na frustracijama i „vajmarskom sindromu“ utoliko biva jači ukoliko pitanje rešavanja odnosna sa Prištinom ostaje nerešeno. Stoga bi postepena normalizacija odnosa Beograda i Prištine imala indirektno bez sumnje i pozitivne efekte na veću koherentnost i jasniju orijentaciju srpske spoljne politike.
Iako zvanična spoljna politika Srbije i dalje proklamuje uključivanje u EU kao glavni strateški cilj -što podrazumeva prihvatanje suštinskog status quo-a u regionu na način na koji to vidi Evropska unija -ona je istovoremeno i pod stalnim izazovom revizionističkih opcija, odnosno ideje o „prilagođavanju“ granica na Balkanu u skladu sa nacionalnim sastavom u pojedinim oblastima. Čini se da zagovornici srpskog spoljnopolitičkog revizionizma ništa nisu naučili iz bliže ili iz udaljenije srpske istorije - pa ni iz onog što se pred našim očima odvija sa revizionističkim planovima i snovima V. Putina u ravnicama Ukrajine od Harkova do Hersona. Srpski narod je već vrlo skupo platio „igre“ svojih vođa sa istorijskim i geopolitičkim revizionizmom.
Bilo bi stoga tragično da demografski oslabljena i još uvek multietnička Srbija, umesto da sledi i insistira na proevropskom putu (tj. članstvu u EU) i na stabilizaciji i jačanju veza sa susedima u okviru postojećih granica, upadne u još jedan začarani ciklus krvavih balkanskih kriza i sukobljavanja oko pitanja teritorija: „razgraničenje“ mirnim putem na Balkanu nikada nije bilo realna opcija.
Autor je bivši karijerni diplomata, profesor Međunarodnog javnog prava i Evropskog prava na Fakultetu za privredu i pravosuđe, Novi Sad.